Olja Ivanjicki je rođena u Pančevu 1931. godine u ruskoj bolnici. Njeni roditelji, otac Vasilij Vasiljenko Ivanjicki i majka Veronika Mihajlovna Pjotrovska su u Srbiju došli kao prognanici iz Rusije nakon Oktobarske revolucije.

Olja je u Kragujevcu živjela sve do dolaska u Beograd, gdje je studirala vajarstvo na Akademiji za likovne umetnosti u Beogradu. Mada je upisala vajarstvo, od samog početka se uglavnom bavila slikarstvom. Godine 1957. završila je Akademiju likovnih umetnosti u klasi profesora Sretena Stojanovića. Po završetku postdiplomskih studija, 1962. godine dobila je posebno priznanje i stipendiju "Fordove fondacije" za nastavak studija u SAD. S grupom slikara: Leonidom Šejkom, Milićem od Mačve, Milovanom Vidakom, Svetozarem Samurovićem, Kostom Bradićem, Sinišom Vukovićem i drugima, 1959. godine, kao jedina žena slikar, osnovala je grupu "Mediala", koju su predstavljali mladi slikari, pisci, filozofi, arhitekte i kompozitori. Svim članovima "Mediale" bila je zajednička jedna jedina ideja: beskrajna ljubav prema umjetnosti i beskrajno vjerovanje u njene sveukupne moći.

Šezdesetih godina prošlog vijeka prva je počela sa pop-artom u Beogradu, a pripremala je i izvedbe koje se pamte. Njene slike nalaze se u mnogim muzejima i galerijama širom svijeta.

Između ostalog, izlagala je u Muzeju "Metropoliten" u Njujorku, Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, Muzeju moderne umjetnosti u Skoplju i na fakultetu "Dobs Feri" u Njujorku.

Izabrana je za najboljeg slikara 20. vijeka u Jugoslaviji na osnovu glasanja sprovedenog među jugoslovenskom publikom.

U jednom intervjuu je izjavila da se skoro svim "naprednim idejama i ljudima događa to da u trenutku kada su bili najjači i najplodniji, nisu na pravi način bili zapaženi ili potpomognuti".

"Uvek je strašno da neke nagrade i ordenje dobiješ na kraju života i onda znaš da ti ništa drugo nije ni preostalo nego orden i grob. Orden i grob idu zajedno", govorila je Olja Ivanjicki.

Kada je nekoliko godina poslije upitana da prokomentariše istu izjavu, Olja je tvrdila da se ništa nije promijenilo:

"Šta može da se promeni? Niti smo postali besmrtni, niti smo uočeni u pravom trenutku, tako da se stvari, što se toga tiče, ne menjaju. Pre ili kasnije desi se i jedno i drugo, ali uglavnom idu u tandemu, jer teško je prihvatiti bilo šta u nekom određenom trenutku. Mora uvek strašno dugo da se čeka, da se na svakoj stvari insistira i tu nema velikog pomaka. Tako je uvek.''

Međutim, iako je bila svega ovog duboko svjesna, Olja Ivanjicki nije zapadala u letargiju i bila je sve do smrti aktivna i posvećena novim projektima. Prije svega nekoliko godina pokrenula je ''Novi život Mediale'', radila je modne revije za Modnu kuću ''Mona'', inspirisane Teslom i Njegošem, brojne izložbe, bila je jedan od osnivača Fondacije "Niš Art" za podršku mladim umjetnicima, i uz sve to pisala je i voljela poeziju, govoreći kako ne voli prozu koliko poeziju, jer je opisi ''gnjave''.

''Pisanje je veliki spas i dopuna. Reč je najmoćnija, pogotovo kada se izgovara glasno, kada ima svoju vibraciju. A njen cilj je da se dođe do neke krajnje istine, zaključka, suštine, ka tom obliku konačnosti", izjavila je u prošlogodišnjem intervjuu za "Nezavisne novine" Olja Ivanjicki.