Rođen u Banjaluci 1980. godine, Gabelić je studij dramaturgije završio u Zagrebu. Radio je kao scenarista i saradnik na scenariju za mnoge poznate HRT-ove serije. Snimio je jednominutne fimove "Kad policija trenira" i "Kad policija trenira 2". Pored toga je radio na reklamama i spotovima, a za njegovo umijeće se pročulo 2007. godine, kada je njegov kratki film uvršten u službeni program Filmskog festivala u Kanu.

NN: Film "Travelling", koji priča priču o životu mladog čovjeka van Evropske zajednice, uvršten je u program "Sedmica međunarodnih filmskih kritičara" u Kanu. Zašto ste se opredijelili baš za tu temu i da li je ona sama bila dovoljan razlog da film zainteresuje kansku publiku?

GABELIĆ: Javio sam se na jedan projekt iz EU koji je imao za cilj napraviti desetak video-priča/pisama na relaciji umjetnici koji žive u EU i umjetnici koji su van EU, na temu "Jesam li ja europski građanin". Podijelili su nas u grupe po dvoje, nadajući se da ćemo se mi "dopisivati" filmovima i htjeli su te filmove na kraju predstaviti na festivalu u Francuskoj. Dobio sam za partnera nekog Francuza koji me napao zašto on ne može slobodno putovati, zašto treba pasoš, zašto zidovi među zemljama... Kao odgovor sam mu poslao film kojim sam pokušao objasniti da su zidove postavili oni, tko se tu od koga štiti pasošima, na kraju krajeva zašto i čemu EU kad će se raspasti sigurno... Postavio sam brojna zanimljiva pitanja za koja su mi u Francuskoj rekli da se ni ne usuđuju pitati. To je ono u čemu je neka vrijednost filma "Traveliling", a ne to što smo u jedno popodne uzeli kućnu kameru i snimili nešto po cesti. Na kraju je film došao na specijalni DVD koji su dobili svi predsjednici zemalja u EU na što sam ponosan. Inače, EU ima uređen sistem, mada to ne treba generalizirati jer je mana isuviše.

NN: Da li je poziv za Kan bio u neku ruku očekivan i kakvu je reakciju izazvao?

GABELIĆ: Apsolutno nisam to očekivao! Bio sam na faksu, stigao mi mail, pročitao sam ga... U drugom trenutku sam slavio sa svima koji su se našli tamo i vrtio runde. Mislim da je to nešto najgore što mi se u tom trenutku moglo dogoditi. Prvo, taj film to nije zaslužio, drugo, neke kolege to nisu najbolje primili, a zavist u ovom poslu može jako smetati. Žao mi je što će mi to možda biti najveći uspjeh u karijeri, a objektivno, to je niskobudžetno video-pismo. Već sam sad napravio puno bolje radove i definitivno ću napraviti bolje, ali sumnjam da će ikad više vidjeti Kan.

NN: Napisali ste pilot epizodu za popularnu seriju "Bibin svijet". Kako je bilo raditi na seriji u odnosu na film?

GABELIĆ: Serije su ušle u moj život već na prvoj godini faksa. Egzistencijalno, od toga se živi. Film radiš za gušt, ali film je uvijek gubitak novca i vremena. Serije su zamišljene da donesu novce. Jako je lijep osjećaj napisati nešto za što se producenti "zakače" i što onda zaposli tolike ljude. A opet, ima serija i serija. Svaka roba ima svoga kupca, kažu ljudi. Odgovor na ovo pitanje bi bio: Serija je više zanatska stvar, film je više umjetnička. Ali, ne valja ni generalizirati jer ima izuzetaka.

NN: "Bitange i princeze" su još jedno od popularnih ostvarenja na kojem ste radili.

GABELIĆ: "Bitange" su mi jako drag projekt, jer je to projekt koji je poprilično dobro prihvaćen u cijeloj bivšoj državi i na svim ostalim tržištima gdje su je producenti prodali. Ako ću baš cjepidlačiti, od svih silnih repriziranja, na HRT ide treći put od početka, i stranih tržišta nitko od nas nije dobio ni kune. Generalno drag projekt, ne sramim ga se i po mnogima spada među najbolje domaće sajtkome.

NN: Na "Kratkofilu", u okviru takmičarskog programa, predstavili ste se ostvarenjem "Reciklus". Glavnom liku ste dodijelili poziv grobara. Postoji li neka posebna simbolika u tome?

GABELIĆ: Detalji su presudni. Mislim da mladi ljudi nemaju baš previše mogućnosti u društvu u kojem živimo. Počinju od dna, rade ono što im se ne sviđa, krše svoje principe. Priču sam smjestio tu više zbog tog crnohumornog tona. Ipak, to je industrija koja ne zna za krizu.

NN: Taj film je odnio i nagradu za najboljeg debitanta na "Danima hrvatskog filma". Koliko je to priznanje pomoglo u daljem stvaralaštvu?

GABELIĆ: Prije te nagrade smo producent Martin Birač i ja dobili Rektorovu nagradu, koja je i najviša nagrada u Hrvatskoj. Film je bio na desetak festivala vani i dobili smo jako dobre kritike. Vidjet će se tek "posljedice". Ako ću biti pesimističan, dobio sam super crticu za CV. Ako ću biti optimističan, lakše ću doći do sredstava za nove projekte. Ako ću biti realan, istina je negdje između.

NN: Kako je došlo do saradnje s Martinom Biračom i osnivanja producentske kuće?

GABELIĆ: Producentska kuća nosi naziv "Braća Gabelić & Birač". Nismo braća u stvari. Nama je to bila dobra zafrkancija, a i kad smo putovali po Africi, svi su mislili da smo braća. Određena sličnost postoji, samo se nikad nećemo složiti koji od nas ima veći nos. Inače, Martin je odličan producent koji strašno dobro shvaća film. Znamo se još od vremena prije akademije.

NN: Koliko su na Vas uticala priznanja i medijska pažnja?

GABELIĆ: To ide ovako: Film putuje po svijetu, ja mu se povremeno priključim na putovanjima. Festivali su divna stvar. Nagrade ako dođu, dođu. Imam toga dosta, ali nije to nešto što se pretjerano vrednuje i što će mi bitno promijeniti život. Medijske pažnje nema. I neka.
Uzor Dušan Kovačević

NN: Jednom ste izjavili da nemate uzora u režiserskom svijetu, te da uopšte niste režiser. Kako biste sada odgovorili na to pitanje?

GABELIĆ: Imam uzore i to su Kjubrik, Barton, Istvud. Dušan Kovačević, možda moj najveći uzor, je netko tko me fascinira. Napisao je najbolje scenarije, ali opet, bavi se i režijom. Imam i filmove koje obožavam, iz kojih mogu puno toga naučiti i koje mogu gledati 20 puta godišnje. Po vokaciji sam scenarist dramaturg, ali imam organizacijske sposobnosti jer sam dosta i radio kao organizator snimanja i asistent produkcije. Surađivao sam sa Gonzom na spotovima za najbolje grupe u Hrvatskoj: "Hladno pivo", "Let3", "Jinx" i reklamama koje su koštale kao filmovi. U situaciji kad pričamo o mom scenariju, ja ga mogu režirati jer ga najbolje i "vidim". Ne možeš napisati ono što već ne vidiš. Da mi dođe netko sa svojim scenarijem za film, ne bih to želio režirati.